Blog image

Ključ za izlazak iz krize

Čitanjem naslova, mnogi će vjerojatno zaključiti:“ Ne isplati mi se čitati ovo, evo još jedan se pravi pametan i sad će kroz 30 kartica teksta analizirati stanje društva i filozofirati previše…“ – to je logičan zaključak, no ukoliko vas ipak zanima bit teksta, maksimalno ću pojednostaviti.

 

Ključ za izlazak iz krize je osmijeh! (Da, dobro ste pročitali)

 

Vjerujem kako ste sada pomislili kako u životu imam previše vremena koje kratim konzumacijom opojnih droga, ili ste pomislili kako ja SDP-u i HDZ-u krojim politiku, pa da zato ona izgleda kako izgleda, no nijedno nije točno, iako se, donekle opravdano, tako čini.

 

Red je da detaljnije obrazložim svoju pojednostavljenu tvrdnju. Već i vrapci na grani znaju da u Hrvatskoj vlada kriza. Iako kao papige naši političari tvrde da smo iz krize izašli, vrapci na grani znaju da lažu. Jer dok su u oporbi govore kako je stanje alarmantno, ništa ne valja, država propada, pa se malo vrate na drugi svjetski rat i bitku na Sutjesci, a u isto vrijeme vladajući govore kako našim rijekama teče med i mlijeko. Priča uvijek ostaje ista, samo se u krug izmjenjuju likovi koji ju pričaju, ovisno o tome jesu li u poziciji ili opoziciji.

 

No, i jedni i drugi su uvijek, barem dijelom, u pravu. Činjenica jest da ako usporedimo ovu godinu s npr. 2008. financijska i gospodarstvena situacija je podosta bolja. Kao što bi oni u poziciji rekli, teče med i mlijeko. No, činjenica ostaje kako naše rijeke kojima med i mlijeko teku ipak teku kroz puste gradove, naselja, sela, pokraj zapuštenih pašnjaka, kao i da se med i mlijeko često u koritima naših rijeka miješaju s krvlju naših nevinih žrtava iz nedavne povijesti, dok krvnici slobodno šetaju Hrvatskom, te sa znojem i suzama brojnih obespravljenih, poniženih i od svih napuštenih poljoprivrednika, radnika raznih uništenih tvrtki i svih onih koji su dovedeni na marginu društva ne svojom krivnjom. Dakle, jasno je, u isto vrijeme je, u jednu ruku možda i bolje nego prije, a situacija stvarno jest alarmantna i zemlja nam doista propada. Stoga su jedni i drugi u pravu, do neke mjere.

 

Financijska kriza nam u Hrvatskoj nije najveći problem. Daleko veći problem je kriza morala. Pročitao sam jednom prilikom u jednim dnevnim novinama „šokantnu priču“ o osobi koja je završila 4 fakulteta (da, četiri), a ne može se zaposliti. Kaže, nema posla! Na početku me naslov stvarno malo iznenadio, no dubljim čitanjem dolazim do fakulteta završenih od strane te osobe. I stvarno sam se iznenadio kako ne može naći posao unatoč diplomi iz komparativne analize prehrambenih navika Asteka i Inka, povijesti slikarstva starog Egipta i sl. Ovo, naravno nisu pravi nazivi fakulteta, no nisu ni daleko, ali meni je bez obzira na svoj staž akademskog građana još uvijek izuzetno teško pamtiti nazive fakulteta potpuno nepotrebnih tržištu rada.

 

I sad uz takve diplome, posla nema, jer nije on godinama studirao da bi kao konobar radio i posluživao pijance, a ne daj Bože gradilišta, pa nije se za to školovao, viče kako ga u Hrvatskoj nitko ne cijeni, kaže novaca ima samo za Crkvu i branitelje, buja fašizam, ide on van, tamo će ga cijeniti…Hoće, hoće zlato, s takvim referencama, trgaju se za tobom.

 

S druge strane imamo financijski nepismene i ljude nesposobne za upravljanje kućnim budžetom, pa dižu sulude kredite da bi mogli živjeti iznad svojih mogućnosti, ulažu u sumnjive poslove, mahnito kupuju nove aute, luksuzne stanove, skupe satove i torbice i na kraju propadnu. Onda se učlane u 40 udruga i viču kako se kardinal vozi u luksuznom autu i kako moraš biti u HDZ-u da bi živio ovdje. Puno maha je uzelo to upiranje prstom, a pogotovo u Crkvu i državu; jer da, Crkva i država su u tvoje ime uložili hrpu novca u propast i digli abnormalne kredite.

 

Tu su, naravno, i brojne udruge koje našim novcem financiraju svoje liste za odstrel neistomišljenika, jer su, kao, ugroženi i još puno puno njih, znatno više od 112 (Platforma 112, op. a.) kojima je jedini i primarni cilj boriti se za proračunski novac i biti parazit na državnom proračunu. I da ne zaboravim organiziranje parada, to je isto bitno.

 

Kada na sve to dodamo i one obespravljene, ponižene, zaboravljene i ne svojom krivnjom dovedene do ruba života dostojnog čovjeka, kojih je, nažalost, svakim danom sve više, teško je doći do mog ključa za izlazak iz krize s početka teksta.

 

No, osmijeh sam po sebi, nije ključ, već simbol svega onoga što će nas povući s dna. Ključ je u pozitivnom pristupu svemu što radimo. Danas je moral na dnu, što god se želi pokrenuti, napraviti, izgraditi, nastaju otpori jer „ljudi kopaju po kontejnerima“. Cijeli svijet treba stati, ne trebaju se organizirati koncerti, utakmice, ništa raditi jer u Hrvatskoj netko nema. Naravno da sam za pomoć tim ljudima, no toga je uvijek bilo i bit će, nažalost i zbog toga ne smije ni u kojem slučaju stati čitav život koliko se god mnogi uporno trudili prizvati samo crnilo i sivilo. Danas, čim netko ima malo bolji automobil, veću i uređeniju kuću, gotovo refleksna reakcija je „Otkud mu!?, Lopov!, Sigurno je u zna se kojoj stranci!, Ma taj je ratni profiter, glumi ‘rvatinu, a rata nije vidio!“, i slično tome.

 

Ja predlažem drugo rješenje. Budimo zahvalni da ide na bolje, barem nekome, jer, danas-sutra će taj netko možda pokrenuti nešto. Energiju koju trošimo na molitvu da susjedu crkne krava, treba uložiti u molitvu za snagu da se pokrenemo iz ove letargije. Znam da je teško, možda i preteško, ali znam i da se može!

 

Sjetimo se samo nogometnog prvenstva, euforije, zajedništva, sreće, koju su i tada uporno nastojali razvodniti i uništiti. Koliko su ljudi tada bili puni pozitivne energije, iskrenih emocija, punog srca su se veselili nezapamćenom nacionalnom uspjehu. Zamislite samo koliko bismo uspješniji bili kada bismo tu euforiju i pozitivnu energiju na naša radna mjesta, u naša zanimanja, u obitelji, među prijatelje. Zamislite što može napraviti 3,5 milijuna pozitivno nastrojenih Hrvata koji imaju zajednički cilj – bolje sutra! I rade na tome s osmijehom…

 

Svako malo netko poziva na „sveopći narodni ustanak protiv političara“, na kojima se redovito skupi uža obitelj organizatora i tamo se opet samo kuka. Tako nikada nećete naštetiti onima protiv kojih se borite. Njima je cilj da samo kukate, budete negativni, zatvoreni u svoje četiri zida, lišeni ponosa i dostojanstva. Najveća šteta koju im možete učiniti jest da budete upravo suprotno, ponosni i dostojanstveni. Budimo svi zajedno svjesni da je teško, da smo stvarno na rubu, no da ćemo se svojim radom, svojim rukama izvući iz ove situacije jedino ako ćemo razmišljati pozitivno, biti bolji ljudi, ljudi spremni pomoći, dobri prema svakome tko to zaslužuje, a oštri prema svakoj nepravdi. A glavni simbol takvog pristupa je upravo osmijeh.

 

Zastanite na trenutak i pokušajte se sjetiti nečega što bi „vladajućim elitama“ smetalo više nego da vide pozitivan narod, dobre ljude koji su se spremni boriti za bolje sutra, a počevši od sebe samih. Ne možemo padati vječno, nekad mora sve krenuti na bolje, a svaki pojedinac je ključ napretka. Ovaj tekst bih volio zaključiti dijelom pjesme jednog meni dragog glazbenika, koji kaže otprilike ovako: „Sve bit će OK, sve to rijeka odnese, samo vjerujte, volite i ne bojte se!“

 

Odgovori